Dnevnik samohranog oca

PONEDJELJAK

Dragi dnevniče, jedva sam dočekao da ti pišem. Prije ručka mi se na vratima pojavila Željka sa staklenkom kremaste bež tekućine sumnjivog mirisa. (Ti znaš da ne podržavam poklone koji iziskuju brigu – jednostavno ne možeš nekome banuti na vrata s macom ili hipersenzibilnom biljkom i očekivati da joj podredi život.) Zamisli da je tamagochi – rekla je kao da mi čita misli i odjurila poslom. Spustio sam divlji kvas na stol ispred sebe. Malo je smrdio (da se nije već ukakao?). Buljili smo neko vrijeme jedan u drugoga. Ili točnije jedan u druge. Nisam znao da li da mu se obraćam s ti ili vi – ipak je to zajednica zilijuna živih organizama, a ja volim biti korektan. Kao novopečeni roditelj štreberski sam prionuo stručnoj literaturi: Kiselo tijesto ili prirodni kvas sadrži laktobakterije u simbiozi s kvasnim gljivicama… Starter kulturu možete sami uzgojiti iz brašna… Važno je krenuti iz organskog brašna, idealno nekloriranom vodom… Topla okolina i redovno hranjenje su od presudne važnosti… Stabilna simbioza može živjeti stoljećima, najpoznatije se pekare diče kolonijama starima i preko 150 godina… Umoran od faktografije stavio sam ga na toplo mjesto i legao spavati. Ostavit ću mu odškrinut poklopac staklenke da ga ne bude strah. Neću zatvoriti ni vrata spavaće sobe, nikad ne znaš hoće li me po noći trebati. Ako ga želim ukrotiti, za početak je najvažnije pridobiti njegovo povjerenje. Legao sam i zaspao razmišljajući o prijateljima koji imaju djecu. Možda netko ima onaj baby monitor za posuditi…

UTORAK

Probudila me tišina. Pojurio sam prema stoliću gdje sam ga ostavio. Ni «dobro jutro». Stajao je mirno, golom oku potpuno nepomično. Identično kao sinoć. Duri se kao pravi tinejđer. Očito je još nezreo! Pogodilo me to ignoriranje. Da se barem malo zapjenio ili nešto, s ljutnjom bi se lakše nosio. U sebi sam mu zaprijetio da ću ga poslati u frižider gdje će na niskoj temperaturi hibernirati dok se ne nauči pameti, ali sam ipak odlučio biti veći organizam od tih mikroorganizama i slomiti ga dobrotom i strpljenjem. Šutke sam ga ponovo nahranio brašnom i vodom, nježno promiješao (iako nisam htio da vidi koliko mi je stalo) i ostavio samog.

SRIJEDA

Što je u teoriji zvučalo jednostavno u praksi je malo drugačija stvar. Pojednostavljeno rečeno, prilikom odgoja vlastite starter kulture u tvom se podmlatku nalaze najrazličitija bića među kojima hranjenjem prevladavaju ona poželjna – kvasac i laktobakterije. Ako imaš problematičnog derana od cjelovitih žitarica, to je zato jer sadrži više različitih mikroorganizama pa borba dobrih i zlih demona u pubertetu može biti još dramatičnija. Ako prvi puta podižeš starter, olakšaj si situaciju i kreni s bijelim brašnom. Dokle god osiguravaš topao dom i redovne obroke pomažeš dobrima da nadjačaju loše društvo, iako ih nikada neće potpuno iskorijeniti. Drugim riječima, postao sam svjestan da mog divljaka mogu naučiti da bude poslušan, ali nikad ne smijem skinuti pogled s njega. Ako ne uspijem, neće mi na vrata pokucati socijalna služba ali će se mali pokvariti i odati alkoholu (i to doslovno, zahvaljujući fermentaciji).

ČETVRTAK

Od sinoć sam u egzistencijalnoj krizi. Jesam li uopće podoban biti roditelj? Previše radim, znam popit, ne držim se točnog rasporeda, ne mogu svaki dan peći kruh. Ili sam kompenzirajući postao jedan od onih pretjerano zaštitničkih figura koji guše malog pod staklenim zvonom (kisik je iznimno važan za napredovanje startera). Raste li dovoljno brzo? Je li gladan? Jasno mi je da treba vremena, ali imam osjećaj da se uopće nije udvostručio. Zapravo, mučilo me nešto drugo; starter reagira s okolinom, guta bakterije iz zraka i najvažnije – one s mene!!! (Doslovno) mi se uvukao pod kožu. Iako mu nisam biološki otac, u svakodnevnom me druženju asimilirao i učinio svojim. Osjećao sam se kao mali princ sa svojim kvascem. U pokušaju da ja pripritomim njega, on je zapravo udomio mene. Ova me povezanost istovremeno fascinirala i užasnula. Izgubio sam apetit. Ostatak dana nisam ništa radio…

PETAK

Ako se baš potrudim čini mi se da na površini primjećujem mjehuriće. Znak popuštanja? Opet sam ga nahranio (vječno izgleda gladan). Ohrabren mogućim uspjehom, imao sam novu strategiju. Sjećam se da sam nekad davno pročitao članak o tome kako klasična glazba utječe na kristalnu stukturu leda. Mogu li se i divlji kvasci kultivirati klasikom? Izvukao sam Bachove koncerte za klavičembalo i pustio ih nježno na repeat. U mojoj je glavi svakom notom jedna laktobakterija ugasila život jednoj neželjenoj bakteriji i unosila harmoniju u naš odnos. Ta me pomisao (ili Bach) malo umirila, pa sam odlučio da ne trebam svakih pet minuta pregledavati što se događa…

SUBOTA

Dragi dnevniče, od sreće ti gotovo nemam vremena pisati!!! Čim sam ustao primjetio sam kako je mali toliko narastao da je gotovo iscurio iz poluzatvorene staklenke. Ako ovako nastavi uskoro će okupirati kuhinju. Reći ćeš da pretjerujem ali ne bi bio ovako ponosan da ga je na roditeljskom sastanku profesor pred svima pohvalio kako se najbolje diže u razredu. Od ponosa su mi se nadimala prsa, a nešto kasnije i prekrasna štruca kiselog tijesta u koju sam umiješao polovicu staklenke. Na trenutak sam razmišljao trebam li dodati žlicu meda koja bi smanjila kiselost, ali sam odlučio da ga želim upoznati u njegovoj pravoj prirodi. Kakav je, takav je – moj je! Kad je bio ispečen ponosno sam ga iznio na stol, obgrlio rukama i umjesto Pavlovićeve masti namazao onom svinjskom. Naš prvi zajednički doručak! (Naravno, fotkao sam ga za Instagram). Teško je biti objektivan i eliminirati emotivni faktor, ali ovaj je kruh imao osobnost – struktura, kiselkasti okus koji ne ostavlja ravodušnim (i nije za svakoga), nekako rudimentaran i baš zato poseban. Da je bar Željka ovdje da ga vidi, sigurno bi bila ponosna…

NEDJELJA

Teško jutro. Moram ti nešto priznati, nadam se da nećeš misliti loše o meni. Ti me bar uvijek razumiješ. Pomalo sam sit (svega). Sad mi je jasno da nisam bio spreman za ove obaveze; danonoćna briga kako je, je li jeo i što radi… Postao sam jedan od onih likova koji iskoristi svaku priliku da iz novčanika izvadi sliku male štruce i pokaže je svakome tko je voljan pogledati. Facebook zid mi je zatrpan receptima i savjetima. Sagledao sam prošli tjedan; tko je muškarac koji je pisao ove redove? Uzeo sam staklenku i drhtavim je rukama ponio prema frižideru. U tom su mi trenutku pred očima proletjeli svi lijepi zajednički trenuci: prva pjenica na površini, kako bi zamirisao kad bih mu promiješao staklenku, način na koji je pohlepno gutao brašno kad bih ga hranio pa podrignuo mjehurić prije nego se slegne… Nije zauvijek, ovo je kao da ga šaljem u internat da nešto nauči i malo sazrije – opravdavao sam se u bradu. Odmori na hladnom koji mjesec, obećajem da ću ti se vratiti – šapnuo sam mu pod poklopac dok sam mu ubacio malo brašna za po putu – još moram malo šarati i isprobavati. Previše me vesele lagodne one-night stand afere s tijestom koje se ne mijesi. Grižnju savjesti zbog gotovanstva (s gotovim kvascem) pokušao sam utažiti grižnjom kupljene žemlje. Prazan okus konfekcijskog proizvoda gotovo me natjerao da posumnjam u svoju odluku. Zatvorio sam vrata (frižidera) i zadnjom mrvicom snage izjurio van… Mirisalo je na proljeće… moram smanjiti ugljikohidrate…

Tekst je originalno objavljen u magazinu Mrvica.

Od kiselog tijesta, prije odustajanja, nastala je savršena focaccia (ružmarin, rajčice, luk, masline), pizza (kozji sir, shitake, brie, pasta od crnih maslina / mozzarella, rajčica, kapari, slani inćuni) i jedan prozračni kruh. Ako vas sve ovo nije obeshrabrilo, apsolutna biblija svakog početnika i topla preporuka – The perfect loaf.